Baranja je izdvojena zemljopisna cjelina istočnohrvatske ravnice gdje Dunav i Drava tvore među prema Bačkoj i Slavoniji, a državna granica prema Mađarskoj povučena je kroz ravničarski kraj bez reljefne ili hidrografske prepreke.
Baranja je pretežno nizinski kraj (najviši vrh Kamenjak ima 243 m, na Banskom brdu) s vrlo mladim reljefom. U sastavu i građi prevladavaju holocenski i pleistocenski sedimenti (les i lesolike naslage, pijesci i dr.). Ističu se ove morfološke cjeline: mlađe naplavne ravni, starija holocenska terasa Drave, mlađa i starija virmska terasa Drave, mlađa virmska terasa Dunava, lesne zaravni i Bansko brdo.
Najstariji su tragovi o naseljenosti Baranje iz neolitika. Kad su došli Mađari (potkraj IX. st.), oni su uglavnom asimilirali Slavene. Srednjovjekovna Baranja bila je gusto naseljena. U tursko doba (1526.-1687.) naseljavaju se u Baranji Srbi. Kad su se Turci poslije oslobođenja povukli, opustjelu Baranju naseljavaju Hrvati (Šokci) iz okolice Srebrenice u Bosni (1689.-1713.), a za seobe Crnojevića (Čarnojevića) doseljava se i mnogo Srba. Od 1720. naseljavaju se Nijemci, ponajviše iz Austrije, Porajnja i Bavarske. Mađari su se zadržali uz Dunav i na Banskom brdu.
Na Baranjskoj planini na Banskom brdu svaka kuća iz šokačkih sela imala je veći ili manji vinograd kao i podrum i gator, spremište za vino. Gator je izdubena jama u brdu gdje se pri stalnoj temperaturi čuvaju vina. Većina vinogradara ispred gatora ima građevinu za spremanje kaca, muljače, preše i ostalog potrebnog alata za preradu i održavanje vina. Baranjci su od raznih vrsta grožđa naši su seljani pravili izvrsna vina. Ako se sok od grožđa
odalje čim stigne u podrum ostat će bilo vino. Ako ostane jednu noć, sutradan će vino biti crvene boje – šiljer, a za dan dva će kožice bobica obojiti vino u tamno crvenu boju.
Posjetite: Baranja Online
